Razlozi zašto nosimo samo 20 % odjeće iz svog ormara

„Istraživanje tvrtke P&G provedeno u zemljama srednje i istočne Europe, pokazalo kako 67% žena u prosjeku kupuje do 20 novih odjevnih predmeta godišnje, dok samo 1% ne kupi niti jedan komad odjeće godišnje. A od sve odjeće koju kupe, uglavnom nose svega 20% dok ostatak živi život na vješalici.“

Članku me privukao naslov koji je tvrdio kako većina ljudi nosi samo 20% odjeće iz svog ormara. Brzinski sam u mislima preletjela svoj ormar, i onaj ljetni i onaj zimski (zapravo uvijek isti, samo se smjenjuju na relaciji kutija-ormar), i sama sebi pred ekranom klimnula. Istina je.  Osjećala sam se malo glupo jer sam potrošila hrpu novca na nešto što ne nosim. Barem ne stalno. Pomislila sam na srebrnu haljinu kupljenu u Parizu, na drugu zlatnu iz Londona, na nekoliko njih kupljenih u kineskim online shopovima. Sve su imale svoj razlog nenošenja. I nebacanja/neprodavanja. Iako živim s mužem koji poludi što ja stalno nešto bacam, poklanjam, prodajem, zapravo imam previše stvari. Stvorila sam to iluziju sebi i njemu da se stalno i neumorno rješavam viška stvari kući (a to stvarno i radim, no očito ne dovoljno), a zapravo izgleda samo radim prostor za neke nove stvari.

Prodala sam onu crnu haljinu. Ionako je bila preobična.

Ali kako prodati ovu srebrnu iz Pariza, k tome je još i markirana? Ja nemam pun ormar markiranih stvari, a ona me podsjeća da sam jednom uspjela kupiti nešto izvan svoje kupovne moći. I tada sam si bila važna. I prelijepa u toj haljini. Svi su je vidjeli. Jednom. To je jedna od onih haljina koju zapamte i koju ne možeš tako skoro ponovo odjenuti. Koja je u 99% prigoda presvečana, a opet nije za vjenčanja. Zapravo je nemam gdje nositi, a žao mi ju je prodati u bescijenje jer tako ide rabljena roba. „Previše sam ja ovo platila da bih jeftino dala“ logika rezultat je što haljina čami čekajući već sedam godina.

Ova zlatna mi je toliko lijepa da je čuvam za kćer koju nisam još ni rodila. Jer će, eto, 20 godina proći samo tako i moja kćer će sigurno pitati gdje mi je ta haljina i neće mi zamjeriti što sam je prodala, kao ja koja sam patila jer nije više bilo haljina i pulovera koje je moja majka nosila na slikama tamo 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Moje frustracije liječim ovo proaktivnošću, sejvanjem nečeg za to postoji iznimna mala mogućnost da će se iskoristiti u toj prilici. Možda budem imala sina, ako budem imala kćer, možda će imati drugi ukus, bit će viša ili niža, tanja ili deblja. Na kraju krajeva, moja kćer, ako je budem ikada imala, živjet će u ovom svijetu hiperprodukcije i hiperpotrošnje, gdje se stvari nose i troše u jednom danu i teško je zamisliti da će patiti baš za tom jednom haljinom iz prošlosti. Do tad će već izumiti nešto da prepoznaje odjeću s fotografija i u 3D-u ti je isprintaju doma. Moći će imati istu takvu, samo novu!

Kineske haljine zovem sve haljine koje su mi prekratke. Jer sam ih naručila iz webshopova na kojima su te haljine do koljena kineskim modelima, a meni dođu cajkasti minjaci doma. Lijepe haljine koje nisu upotrebljive ako imaš nešto morala, a posebno nešto godina. Bile su jeftine i baš mi je žao što se nisam izvukla s nekom super haljinom za malen novac. Zapravo sam ljuta jer nemam gdje kupiti takvu haljinu za 100 kuna osim na tom istom webshopu, a ni veličina iznad ne pomaže jer razlika u duljinama između S, M i L je uglavnom 1 centimetar! „Ne želim ovo jeftino prodati pa da netko izgleda svjetski za 50 kuna, a ja ne mogu ni za 100“ logika. Najgora sebičnost u maniri „ako ne mogu ja, što bi ti mogao.“ K tome da ne možeš naplatiti čitavu cijenu iako nisi nosio taj komad odjeće, samo zato jer si druga ruka. Za 50 kuna mi se ni ne da zezati s oglašavanjem, dogovaranjem, pakiranjem i slanjem, pa čekam da mi dođe ludi moment gdje ću to sve zapakirati i odnijeti u prvi dom ili ću s frendicama organizirati neki buvljak, kao nekad prije. Znamo to raditi prije ljeta, iskopamo što sve imamo u ormarima i prodajemo po 20-100 kuna na nekom buvljaku. Zna se zaraditi i po 1000 kuna u par sati. Treba samo onda pokušati ne napuniti ormar novim, nepotrebnim stvarima.

Prodajte ili darujte stvari iz svog ormara. A kupujte Ekesh karticom, koja će vas limitirati nakon 250, 500 ili 1000 kuna. Vjerujte mi, za taj novac možete kupiti divne stvari.