Online shopping je zakon kad ne živiš u Zagrebu!

Online shopping je zakon i kad živiš u Zagrebu, a dovoljno si lijen ili prezaposlen da hodaš fizički po trgovinama. Ili radiš u nekoj tvrci gdje se zapravo praviš da radiš pa surfaš internetom cijeli dan i obaviš „špeceraj“. Nekad su naše mame u pauzama obavljale kupnju namirnica, plaćale račune na pošti ili vadile dokumente. danas mi radimo isto što i naše mame, samo online. S posla više ne možete pobjeći tek tako, barem ne u ovim formama gdje sam ja radila, ali možete pobjeći od posla – na internetu!

Ali kad živiš u nekom manjem mjestu, bilo kojeg a da nije Zagreb (jer sve je u Zagrebu!), online shopping je dušu dao. Ne moraš više voziti do IKEA-e, IKEA vozi do tebe, ne moraš više po dizajnersku odjeću, naručiš je na Avenue de Cro, ne moraš gledati kataloge, jer stižu u inbox (pa vidiš pelene na akciji, a nisi tip koji inače prati takve stvari. Svejedno si presretan jer štediš skoro 100 kuna, a nisi se ni potrudio), a da ne spominjem da je dostava napokon besplatna i stiže u roku par dana na bilo koji kiosk Tiska (a njih, hvala bogu, ima gdje god se okreneš). Tako da i ovi s Visa mogu u shopping, baš kao i Zagrepčani. A besplatna je i dostava za stvari koje ne stanu u kiosk, ako prijeđeš neki cjenovni limit. Pa više potrošiš na trajektnu kartu od Visa do Splita i nazad, nego što je taj limit. dakle, online shopping se isplati. Za sada najviše na Abrakadabra.com webshopu.

Možete li mjesec dana ne kupiti ništa? Ne budite mazohist, ne možete.

Odlučila sam da jedan mjesec neću baš ništa kupiti što nije hrana ili kućne potrepštine, poput WC papira. Hajde da vidim mogu li ja to.

Prvih tjedan dana nekupnje prošlo je cool. Dala sam si zadatak da se odjavim sa svim newslettera (odluka koju ću kasnije zažaliti), da prerežem sve kartice lojalnosti (ne radite to ni u ludilu) te da ostavljam kreditne kartice kod kuće (ali shopping se sve više obavlja online, a ja imam PayPal i kioske s prepaid karticama). Sve sam to napravila bez svijesti ovog u zagradama i bila sam skroz zadovoljna.

Onda je došao poziv frendice za rođendan. Odlično, imam nešto spremljeno već za nju, nešto što sam ranije kupila. Računa li se to kao varanje na ovom zadatku, kako bih se inače snašla? Kupila bih joj komad zlatne šunke ili karton vina? Ne znam, bolje da ne znam. Ja ne volim dobivati kao poklon za rođendan jestive stvari, jer to moram podijeliti s dragim (nisam prasica pobogu!), a onda to više nije MOJ POKLON, nego NAŠ POKLON. Dakle, pokloni trebaju biti personalizirani. Srećom na pripremama, kod nas uvijek postoje neke generičke stvari u jednoj od ladica koje čekaju da budu nekom poklon, za sve one hitne slučajeve kada treba ići u goste. Pričala sam vam već o tome.

Kupujete li i vi „poklone za hitnu situaciju“ pa ih čuvate u ladici dok ne dođe prilika? SAMO DA NE IDETE PRAZNIH RUKU U GOSTE.

Idemo dalje. Svi imamo pametne telefone s aplikacijama. Ako ste normalni pa na mobitelu provodite više vremena nego s dragom osobom (sarkazam!), onda ćete u nekom trenu (ili u više TRENOVA) kupiti nešto iz tih aplikacija. Ono, vašem malom nedostaje mač da pobijedi sve u igrici koju igra i toliko je živčan da po kući samo vrišti jer si ti škrtica koja mu ne da par centi da sve pobijedi i ljut je danima, ili ne može u kino s frendovima iz razreda jer je mama odlučila biti štedljiva i sad dijete pati i postat će društveno izolirano i bez prijatelja ikad više u životu (ovako oni zaista pretjeruju kada žicaju stvari), dok vama stiže obavijest od Net-a-portera da je upravo počela rasprodaja i da je ono što ste gledali još lani sada dostupno za kikiriki, sami smislite niz. Baš kad odlučite da ćete štedjeti, doći će situacija gdje ćete se lomiti. I osjećaj ćete se loše bez obzira što napravili. Kao ja kad sam malom ukucala šifru za AppStore pa neka kupi mač, a sebi samo klikala po aplikaciji i upisala onu šifru za Paypal gdje je već registrirana kartica.

Zašto si to radimo? Zašto prolazimo torturu, kad nas nitko nije silio? Da dokažemo sebi da smo ovisni, da ne možemo više bez osnovnih stvari kao naše bake i pračovjeci? Da, ne možemo. Jer nismo naša bake, jer se svijet promijenio, jer sad možemo imati više, ne treba čuvati majicu 20 godina, stvari su danas dostupnije, jeftinije. Nekog će uhvatiti tuga, nostalgija za starim danima, ali nema sve to smisla.

Ako vam baš treba racionalizacija jer ste stvarno udarna shoppingoholičarka, onda prerežite kartice, kupite prepaid kartice (barem Ekesh možete kupiti na svakom kiosku Tiska, a njih ima i na svakom otoku) i kupujte pod kontrolom. Nećete se gristi jer nemate kako kupiti, a opet će vas prepaid kartica spriječiti u maniji stresa kad klikanje online ide bez stajanja, a dug na karticama vas pretvara u malu Grčku.

Kontrola je bitna. Kupi Ekesh za eksperiment možete li vi manje trošiti.

Zašto mačke i mala djeca najviše vole kutije? I kakve to veze ima s logikom?

Kupiti nekom poklon je težak posao, ONAJ KOJI ĆE GA ODUŠEVITI. Lako je kupiti generičke čaše za vino iz Ikee, kuharicu ili fora usb, s tim nećete puno pogriješiti u smislu da će se primatelj uvrijediti ili posebno rastužiti, ali nećete postići neki efekt „KAKO SI ZNAO??“ u ogroman osmijeh. No stariji ti još koliko toliko daju hintove, ostavljaju statuse po društvenim mrežama, lajkaju neke stvari pa okvirno znaš u kojem smjeru poklona treba ići. ALI ŠTO KUPITI DJECI?

Kutiju. Malenoj djeci do 2 godine kupite kutiju. Odnosno kupite nešto roditeljima te djece, jer će se njihovo dijete svejedno zabavljati – kutijom. Koliko sam samo puta hodala po shopping i baby centrima, tražila kojekakve igračke i čudesa, zapakiravala to u šareni papir i sva ponosna u odličan odabir poklona došla u posjetu roditeljima s djetetom još na sisi više ni sama ne znam. Roditelji se oduševe poklon, aawww sjetila si se i nešto donijela, awww pažljiva si, ajde beba koja nema koordinaciju ničeg neka sada to otvara pola sata da mi imamo malo mira…Načnu kutiju da prerežu selotejp ili vrpcu i ostave djetetu da se zabavlja.

Dijete nakon određenog vremena uspije nekako rastaviti kutiju i izvaditi stvar koja je u njoj, a onda ODBACI STVAR SA STRANE I NASTAVI SE BAVITI KUTIJOM. Zašto? Jer je na poklon dobilo kutiju. Jer su mu roditelji dali u ruke kutiju s kojom je nešto trebalo. Kutija je, dakle, glavna. Ona ima neku tajnu, pa neki unutrašnji prostor, stvari ispadaju iz nje. Ako je ispala jedna stvar, ispast će valjda njih još 20, tako radi mozak malenog istraživača svijeta koji kreće s logikom u ovom svijetu.

Ali kako logika izostaje iz ovog svijeta, tako i tu padaju. Prvo učenje da stvari ne idu kako mi mislimo, da su skrivene stvari vrjednije. To će kasnije primijeniti na skupocjenim slikama koje će držati u posebnoj sobi, na prepariranom medvjedu u podrumu.

Ok, shvatili smo zašto djeca vole kutije, ali još uvijek ostaje taj misterij s mačkama…Zna li netko?

Shopping iz fotelje: Stigli paketi s Abrakadabre, Zare i H&M, evo kako je prošla prva kupnja!

Kako se većina frajeri uzbudi na dekolte, tako se žene uzbude kad stigne nova robica! A svi se zajedno uzbudimo kad ukrademo malo vremena na poslu: netko pobjegne na kavu ili na cigaretu, a netko pobjegne online pa surfa po Facebooku… Ja surfam po webshopovima, tražeći neke super stvari.

Svašta nađem, poput ovih jeftinih i cool cipela ili pak sunčanih naočala za sezonu 2016 (ako niste vidjeli link, do it now).

A ovog mjeseca hit su mi bila 3 novootvorena webshopa za Hrvate: domaća Abrakadabra.com, i svima poznati brendovi  Zara i H&M. Kupila sam nešto u sva tri, a evo što me je oduševilo, odnosno nije kod kupnje/dostave:

1. Abrakadabra i H&M su davali popuste za prvu kupnju, škrta Zara nije.
2. H&M ima korisničku podršku koja ne govori hrvatski, nego netko iz Slovenije natuca hrvatski, onako loše. Ne d’o bog da ti nešto zatreba.
3. Abrakadabra nema crni ruksak MadPax kojeg su dizajnirali Brangelina pa sam kupila zeleni koji ide na manje kombinacija.
4. Zara ima super kutiju na kojoj piše „Dear Croatia, shop online.“
5. Abrakadabra dostava je došla SUTRADAN, Zara i H&M nakon 4 radna dana.
6. Abrakadabra i Zara su mi ponudili opciju besplatne dostave (prvi na Tisak kioske i paketomate, drugi u fizičke trgovine), H&M ima free dostavu samo još do 15. svibnja, zatim ćete obavezno plaćati.
7. Abrakadabra prodaje proizvode hrvatskih startupova, poput Bellabeat Leafa- gadgeta za žene ili bicikla Greyp Mate Rimca.
8. Zara ima super pompom sandale, koje su doduše kopija grčke postolar-umjetnice Eline Linardaki. Ali ako nemate 150-260 eura za sandale, i Zarine su ok.
9. Abrakadabra mi šalje newsletter s popustima, H&M i Zara samo info o novim stvarima, nema više popusta.

Uglavnom, hrvatsko tržište je u malo vremena postalo bogatije za opciju online kupnje, što me iznimno veseli jer mi se najčešće ne da putovati od dućana do dućana, a i sada je barem sve dostupnije svima u Hrvatskoj. Nema više „toga ima samo u Zagrebu.“

Online trgovina je jednaka prema svima.

Zakon shoppinga: Ne kupujem ako nije na akciji! Ili nisam prva…

Svi smo mi lovci na popuste i na nove stvari.  A trgovci su nas toliko razmazili da sad gotovo i ne želimo kupovati ako „nije prilika.“ Baš sam prije par dana čitala intervju šefice Coca-Cola Hrvatska i kaže žena da ljudi i dalje kupuju to piće, ali samo na akcijama. Kad nema akcije, prodaja pada. Dakle, nije problem grozan šećer, najnovija gastro pošast gdje umiru slatka gazirana pića, nego je problem u lovi. Baš ih briga za zdravlje kad tvrtka daje popuste!

Ljudi u Hrvatskoj nemaju novca, znamo to već jedno 7-8 godina nažalost. nekako su se navikli da u doba krize i sveopćeg pada zaposlenosti, gledaju svaku kunu i obilaze trgovačke centre s katalozima u ruci. Tu je Ariel jeftiniji, a tamo Colgate pasta, a u trećem dućanu su na akciji zvijezdini margarini. I ljudi hodaju od dućana do dućana. Imaju vremena, kad nemaju posla. Ranije se imalo pa se i trošilo, sad je drugačije.

I kao sve što ponavljate dovoljno dugo, tako je ostala i navika praćenja kataloga, akcijskih cijena i kupona.  Ne mare više ni za uređenje trgovine, ni za dizajn webshopa. Bitno da je jeftino! To što je kvaliteta nerijetko upitna ljudima kao da nije stalo. Tko može brinuti o kvaliteti, kad nemaš za osnove. kupuju krpice kod Kineza, kod hrvatski preprodavača s Ebaya ili Aliexpressa, poliester je napunio carinske službe, ali ljudima je nekako drago da negdje uspiju kupiti novu haljinu za 50-100 kuna pa makar smrdjeli. I tu gledaju one prekrižene brojke, koje indiciraju popuste!

Psihologija je čudo jedno: Ljudi neće kupiti nešto za 150 kuna po redovnoj cijeni, ali ako je redovna cijena 300, pa vi je spustite na 150 kuna, prodaja ide kao luda. Jer ljudi misle da su dobili nešto besplatno, ili povoljno. Omjer cijene odmah im je bolji jer, „Hej! Prilika je!“

Jedina situacija kad ovo pravilo me vrijedi jest izlazak novog ili limitiranog proizvoda. kad je nešto NOVO, onda to svi moraju imati PRVI. A još ako je limitirano, kao H&M Balmain kolekcija, tu ste sigurni da će se sve rasprodati u jedan dan. jer mi volimo imati ono što drugi nemaju.

Psihologija je čudo jedno.

Zašto više ne vjerujem (toliko) online recenzijama?

Blogeri nikad neće ocrniti neki proizvod jer žele stalno primati besplatno druge. Beauty blogerima baš nikako ne vjerujem!

Prije nekoliko godina Lush Hrvatska stigao je na naše tržište. Marketing je radio svoje, no odgovorni su znali da je bitno potencijalne kupce što prije upoznati s njihovim proizvodima, a da će reklama učiniti tek dio posla. Trebala su im iskustva drugih korisnika koji bi uvjerili druge da kupe njihove proizvode. Najlakši način je bio taj da „kupe“ recenzije proizvoda. Svakom čiji je komentar bude objavljen ispod nekog proizvoda na Lushovoj hrvatskoj web trgovini  obećan je poklon bon u vrijednost xy kuna.

Recenziju proizvoda napisala sam i ja, iako do tad nisam probala baš nijedan Lushov proizvod. No htjela sam ih probati. Na kraju je ispalo da sam dobila neko besplatno mazanje u njihovoj trgovini, što mi je bilo bezveze. No takva je bila i moja recenzija – bezvezna, lažna. Baš kao što su takve recenzije modnih, beauty i gastro blogerica, koje znaju da ne smiju ocrniti neki brend ili proizvod jer u protivnom više neće dobivati druge proizvode besplatno.

Ako napišu nešto negativno, i drugi će se bojati istog tretmana pa će „problematičnu“ blogericu radije izbjegavati. Zato je blogerima i blogericama uvijek sve super, sve divno stoji, odmah bi to kupili i sami, a ako im se nešto baš jako ne svidi, napišu da „nije baš moj stil, ali super je većini cura“ ili da „ova nijansa ne odgovara mom tenu, ali svakako će probati drugu.“

Već smo ranije pisali o tome kako je većina recenzija na internetu lažna, kao i o tome da se Amazon odlučio obračunati s nekim lažnim recenzentima, iako je to vjerojatno bio više PR potez da pokaže kako je koh njih sve istinito, i kako oni brinu o kvaliteti komentara. U stvarnosti je dosta teško napraviti razliku između lažnih i pravih komentara, barem u slučaju kada su dozvoljene neprovjerene recenzije – one koje nisu omogućene samo kupcima proizvoda s dotične web stranice, nego svima koji su ikad igdje kupili taj proizvod. Booking.com nema neprovjerene recenzije, Tripadvisor ima. I što mislite gdje ljudi idu prvo čitati recenzije? Na Tripadvisor, koji ima na milijune više komentara.

Neprovjerene recenzije na Tripadvisoru su normalna pojava, jer osim hotela, tamo možete komentirati restorane, kafiće ili znamenitosti za koje ne trebate kupiti ulaznicu putem Tripadvisora pa ne postoji zapravo valjan način da se provjeri jeste li vi zapravo doživjeli to iskustvo iz komentara.

Kako bilo, internet se ne može pobijediti. Možete platiti desetke recenzenata, no pojavit će se pravi korisnici koji će ostaviti istinitu recenziju. Stoga je zapravo bitno da kopate po komentarima, da odete na 3. stranicu recenzija na Amazonu, da čitate prvo „most recent“ ili najsvježije komentare jer su oni plaćeni uglavnom na vrhu (postavljeni među prvima, dobili dosta lajkova drugih i popeli se na vrh komentara). Dobra je praksa otići i na Facebook stranice brenda da vidite možda neke komentare drugih korisnike koje tvrtka nije skrila.

Kako god bilo, čitajte recenzije, no ne vjerujte svemu što piše na internetu, posebice ako zvuči predobro da bi bilo istinito.

RAT SVJETOVA: Zašto ovi koji kupuju isključivo offline misle da se mi online shoppingoholičari NE TRUDIMO?

Opet je nešto stiglo u poštanski sandučić, a prošao je Božić. Dragi i ja smo bili skupa ispred toga sandučića pa nisam mogla skriti sadržaj od njega.

„Što si to kupila?“ pitao me.

Pojma nisam imala što je unutra. Znam da sam naručila par stvari iza Nove godine, među kojima su bile knjige, neke kremice, vitamini, par gluposti s AliExpressa (onaj kineski dućan gdje je sve jeftino, a shipping prema Hrvatskoj uglavnom besplatan) i knjige.

Otvorila sam i unutra pogledala. Bili su vitamini. B kompleks s vitaminom C:

„Pa to imaš i kod nas u ljekarnama,“  zarolajzao je pritom i dodao „Toliko si lijena ići u dućan, čudo da još i kruh ne kupuješ online. Znaš šta, za svoj rođendan imam jednu želju- da mi ništa ne kupiš offline, nego da se malo potrudiš i sve kupi offline!

„DA SE MALO POTRUDIM? PA JEL’ ON ZNA KOLIKO JA VREMENA PROVEDEM KOPAJUĆI ONLINE PO PONUDAMA DA NAĐEM NAJBOLJE: da je jeftino, da ima odlične recenzije, da je shopping 0 kuna ili nešto sitno, da stigne u nekom roku…“, bila je moja instant i iskrena reakcija. Nisam vikala, samo velika slova izražavaju moj ŠOK kad sam čula da se ne trudim. Moi? Ich? Io? Na kojem jeziku još da se začudim??

On jedan dan provede u šetnji ulicama Zagreba, Ilicom, a zatim po shopping centrima, ne bi li svima kupio božićne poklone. Ako ne stigne baš sve obaviti u jedan dan, onda ode i drugi dan.

Ja kupujem DANIMA online, čekam akcije poput Crnog petka ili kineskog Dana samaca, tražim kupone, vouchere i optimalnu cijenu proizvoda s dostavom, razmišljam i planiram unaprijed…

I zašto se onda on trudi oko nekog jer šeće offline, a ja se ne trudim uopće jer samo šećem online?

To je otprilike kao kad je moja tetka rekla da jedino ona radi nešto u obitelji, jer mi svi samo sjedimo u uredu. Ona nije završila fakultet pa radi u nekoj trgovini. Ona JEDINA RADI u njezinom mozgu. Mi valjda sjedimo u uredu i samo čitamo novine i rašpamo nokte.

Percepcija onog što ne poznaješ i što nisi iskusio može biti sasvim pogrešna. Niti su svi u uredima lijeni, niti su svi u buticima s odjećom vrijedni. Niti je sve online jeftino, niti je sve offline lako dostupno. Naručim knjigu s Amazona i ona dođe za 3-4 dana, a dok odem do neke knjižare zna proći i 2 tjedna. jer nemam vremena. Jer NIŠTA NE RADIM u uredu do 17, češće je to i 18,, jer nemam obveza iza posla, jer eto samo rašpam nokte. Meni je lakše da ja tu knjigu naručim dok doma kljucam na kauču iz posla, dok ukradem 10 minuta na poslu za online…i da me dočeka na mjestu gdje ja to želim – u poštanskom sandučići- koji mi je usput! Ako nešto i ne stane u sandučić, poštar je već stari znalac pa mi ostavi kod drage susjede umirovljenice.

Uostalom, strahovito ne volim gužvu. Nemam fobiju od ljudi, osim fobiju od ljudi s vrećicama oko mene i od reda ispred svlačionice, a potom i blagajne. Nakon ulaska u dvije trgovine, treba mi rakija da dođem sebi. Nisam tipično žensko, kažu mnogi, isti oni koji se najčešće bune na tipične žene!:-)

Ukratko, kupujte di vam više odgovara. I zapamtite da vaš izbor nije nužno jedini izbor.

Kupujete li i vi „poklone za hitnu situaciju“ pa ih čuvate u ladici dok ne dođe prilika? SAMO DA NE IDETE PRAZNIH RUKU U GOSTE.

Kad sam bila mala, moja baka i mama uvijek su u nekim ladicama imale spakirane kekse i bocu žestice za potrebe hitnog, tj. neplaniranog odlaska u goste. Kupiš ranije, sve zamotaš i čekaš tu priliku koja sigurno dolazi. U to prijašnje vrijeme luksuz su bili i fini keksi te boca vina pa se to kupovalo kad se imalo, jer tko zna hoćeš li imati novca za poklon kad za to dođe vrijeme? Znala je mama tako imati i spremne autiće za mušku djecu i pokoju stvarčicu za curice. Ne možeš nekom u goste tko ima djecu, a da nešto ne doneseš baš za djecu. Čokoladu, autić, špangice…bilo što, SAMO DA NE IDEŠ PRAZNIH RUKU U GOSTE.

Kad je moja prijateljica s kontinenta došla k nama na ljetovanje bez da je donijela barem 10 deka kave ili kutiju Domaćice, moja baka je bila u šoku. „Kako je nepristojna!“ i „Koja majka šalje djecu nekom na dva tjedna da ne pošalje ni gram kave, nije meni do kave, al to je grozno ponašanje.“ mumljala je ispod glasa i, naravno, nikad ispred nje. Ali znala sam da sljedeće ljeto neću pozvati tu prijateljicu kod nas u kuću. Baki se nije sviđala ni ona, ni njezina majka koju nije ni upoznala. Takvi su običaji u Dalmaciji. Sramota je negdje ići bez poklona.

Tu sam naviku nekako i sama pokupila. Odgoj u Dalmaciji usadio je u meni obvezu da nigdje ne idem praznih ruku. Boca vina je najmanje što ću negdje donijeti. Ali s godinama sam postala kreativnija i organiziranija. Kad vidim nešto zgodno za kupiti, a dosta je univerzalno (može poslužiti kao poklon različitim ljudima ili djeci), jeftino je u trenutku kupnje (pa će ispasti da sam kupila zapravo skuplji poklon nego što to jest) ili sam pak našla stvarno nešto što se specifičnoj osobi sviđa (a rođendan joj je za 6 mjeseci tek), ja to kupim. Pa neka čeka! I kad dođe situacija „Idemo u goste“, ja već imam kupljen poklon, i to prilagođen i pogođen! Naravno, osim toga često ponesemo i bocu vina, to je kao ekstra.

Ista stvar i za božićne poklone. To sam već kupila na razne Crne petke diljem svijeta, ono u 11. mjesecu. pa sad uživam promatrajući ove što po gradu hodaju s vrećicama i pogledom koji vječno nešto traži. Dok ja tražim samo gdje pojesti kobasicu, fritule i germ knedlu.

Budite organizirati i bit ćete odmorniji, zadovoljniji i voljeniji! J

Crni petak će me zaviti u crno

Hitnost je odlična prodajna metoda, na kojoj počivaju groupon stranice, ali i sve buking stranice. Pogledate li booking.com, ponuda će izgledati nekako ovako. „U hotelu su još slobodne samo 3 sobe, jedna osoba upravo gleda ovaj hotel i posljednja rezervacija napravljena je prije točno 7 minuta.“ Ako ti se hotel imalo sviđa, doživljavaš stres jer znaš da u narednih pola sata jednostavno moraš rezervirati sobu, inače bye bye. Slično je sa ponudama na groupon stranicama koje vrijede samo danas. Jer ako sad, baš sad, ne kupiš ponudu, sigurno će ti ta usluga zatrebati baš sutra i ti ćeš se kajati što nisi uštedio barem 64% koliko je danas snižena cijena. Pa kupiš, zlu ne trebalo.

A Crni petak je posebno ludilo. Kao i kineski dan samaca 11. studenog ili Konzumov Ludi petak. Rasprodaja asortimana samo na jedan dan, sa cijenama sniženim i do 70%. Stvarno si lud si ako taj dan nešto ne kupiš. Ustvari kupiš puno toga „zlu ne trebalo“ ili „nekad i nekom će zatrebati“ ili „baš je cool, a jeftino je“ i ode u par minuta i 2000 kuna. Trgovci na te posebne dane zarade sulude iznose. Alibaba je tako probio svjetski rekord na ovogodišnji 11. studenog  prometom od nevjerojatnih 14,3 milijardi američkih dolara! Amazon je u 2014. godini na Crni petak zaradio 1,5 milijardi dolara, pa su ove godine odlučili uvesti cijeli tjedan Crnog petka (valjda misle da će prešišati Alibabu).

Ja sam prvih par godina kupovala bez cilja, plana i programa, što se kaže. K’o koke na Balmainu u H&M-u koje su grabile odjeću bez da je pogledaju, jer eto treba kupiti.

Lani sam prvi put napravila popis božićnih poklona, vlastiti željenih stvari (ona spravica za rezanje povrća na trakice, npr.) i potrošila 1000 kuna, umjesto 2000 kuna. I onda sam tih 1000 kina ipak spržila na nešto što mi ne treba, ali je baš pogodno. Dakle, i s planiranjem nema puno sreće ako ti je karakter loš. No barem sam kupila puno toga više za iste novce, a i svi ti crni i Ludi petci natjerali su me da na vrijeme kupim poklone i da se fino pred Božić odmorim na Fuliranju u Tomićevoj, a ne da odmaram u redovima ispred blagajni.

Pokloni za Božić po bakinoj strategiji: Kupiš sve unaprijed pa nema last minute stresa i kampiranja u redovima za blagajnu

Napraviti sve na vrijeme odlika je koja krasi uglavnom bake. One uvijek imaju spremnu čokoladu, kekse i rakiju za slučaj da dođu gosti, a i za iznenadne potrebe darivanja uvijek je tu neka ladica puna stvari koje se mogu pokloniti. Da se ne osramotiš ići praznih ruku, ako već ne stigneš nešto kupiti.

Većina nas kupuje na sljedeći način: osobi X je rođendan u  srijedu, vidjet ćemo se tek u subotu pa ću u petak iza posla ili u subotu ujutro „ići nešto pronaći.“ Ne samo, dakle, da ne kupujemo za onaj dan kad nekom jest rođendan, već kupnju odgađamo do posljednjeg trena. Pa je panika ako se osoba X baš želi naći u srijedu, onako da počasti. Zato je bakina strategija „uvijek imaj nešto spremno u ladici“ izvrsna!

Počela sam to primjenjivati prije nekoliko godina. Kad bih vidjela nešto zgodno da neku osobu kojoj se bližio rođendan, ja bih to odmah kupila i stavila u ladicu. Tako sam za rođendan uvijek imala prikladan poklon baš za tu osobu. Čak sam u tu ladicu znala staviti i neku „forwardušu,“ poklon kojeg dobiješ a nisi baš presretan pa dobro dođe kao poklon nekom drugom, možda nekog usreći. Treba samo paziti da ne poklanjaš to osobi iz istog kruga primarnog darivatelja. Obavezno otvorite poklon i provjerite postoji li neka poruka, da se ne osramotite ako osoba kojoj nešto daruje na poruci pročita vaše ime!

Prošle sam godine to isprobala prvi put i kao taktiku za Božić. Pregledala sam Internet već oko 1. studenog, a do 15. studenog već sam sve naručila. Međutim, bilo je par problemčića: nekih stvari više nije bilo na ponudi, jer su sve rasprodali, a za neke stvari sam se doslovno tresla hoće li stići do Božića. Sve naručeno iz Europe stiglo je u roku 2 tjedna, no neki kineski proizvodi dočekali i pravoslavni Božić. Iako nisam početnica u online shoppingu, nekako sam previdjela božićno vrijeme i povećanu online kupnju te nisam uračunala da u to vrijeme treba malo više vremena da nešto stigne – iz jednostavnog razloga jer mnogi nešto šalju nekom baš tih mjesec dana prije Božića!

Stoga sam ove godine poklone made in China naručila već 15. listopada, a nevjerojatno je da su neki već stigli iako je prošlo tek 10 dana!

Dakle, preporuka ja shopping: krenite već sada jer u trgovinama ima još svega, a do Božića će sigurno sve stići!

Dobro, zašto nemate PayPal? Mrzim vas zbog toga, ali i hvala vam

Ležim na kauču, u jednoj ruci držim mob , u drugoj surfam jer nisam tip koji sve radi jednom rukom, posebno ne sada kada Samsung ima ekrane veće od dlana! Tko to može držati i istodobno kvalitetno vrtjeti po ekranu. Možda Hulk.

Uglavnom, ležim na kauču s mobitel u rukama i uleti mi neki link koji me odvede do stranice s proizvodima koji mi sjaje s ekrana i pozivaju na KUPI, KUPI, KUPI.

Scenarij shoppinga ide otprilike ovako:

• „Baš je slatko, samo 34 dolara,“ klasična je misao koja mi prođe kroz glavu.
• „34 dolara je koliko ono kuna?“ sljedeća misao
• „To je cca 150 kuna“ slijedi potpuno kriva misao, jer je po sadašnjem tečaju to čak 231 kune. Dakle, procjena mi je na razini najnižeg tečaja dolara, ostala od vremena kad sam počela shoppingirati online.
• „Ajd mogla bi to uzeti, ionako više ne izlazim toliko vani. Toliko bi inače potrošila petkom vani,“ lažem sama sebi jer sam izlaske do ujutro petkom zamijenila večerama koje bog’me koštaju još više. No ta laž mi u tom trenu hedonizma na kauču, toplom neživom stvorenju koje ti daje odmor, a ispred tebe se prikazuje slika koja zrači gotovo kao Gospa, baš nikad ne dolazi. Čudo jedno kako čovjek namjerno laže sam sebi, onako po defaultu, kad mu odgovara.
• Klik.
• Otvara se stranica koja me preusmjerava na plaćanje, a ja se već vidim kako paket stiže, ja ga otvaram i baš mi je super. Vizualizacija je ta koja prevari čovjeka jer se fokusira na trenutnu sreću koju osjeća prema predmetu, ne na stvarnu budućnost kada ta stvar s interneta i više ne bude toliko potrebna (jer nisam u stresu kao sada kad kupujem), kada dođe ružnija nego što je to bilo nacrtano na internetu i kada još prije toga stigne izvadak s kartice koji te onako ubije, barem psihički. Jer znaš da imaš problem, da si labilniji od izjava političara.
• „Nemaju PayPal!“ Misao prolazi istodobno i najgorem i najboljem osjećanju, mješavina nečeg što osjetiš otprilike kad se udaš, a istu večer upoznaš zapravo ljubav svog života. Pa si u drami u glavi. Kad trgovina nema PayPal, u 99,9% slučajeva je to JEDINA STVAR KOJA ME SPREČAVA DA NEŠTO KUPIM. Ona vanjska kočnica koju nemam u mozgu stigla je u obliku „Unesite 30 podataka u naših 30 polja na formularu za registraciju, prvo vas, a zatim vaše kartice.“ Ako još sve trebam prvo potvrditi na mailu, adio zauvijek.

Kad ležiš na kauču, onako sa strane, sav u stresu od dana na poslu, jedino što ti ne treba jest da neki tamo vlasnik stranice troši tvoje vrijeme i živce jer ne zna svoj posao. Ne zna da ljudima uzme lako novce tako da im omogući samo KLIK, KLIK, KLIK jednim prstom. „Odaberi PayPal, upiši password od PayPala, potvrdi plaćanje.“ Potpuno te razljuti što moraš sad ustati da prepišeš sve te podatke s kartice,  da biraš radije klik na X i ugasiš stranicu. Ako si baš jako zagrijan za neki proizvod, pošalješ si to na mail „da kupiš kada budeš za desktop računalom“. Sve te odgođene kupnje zapravo se u pravilu ne pretvore u kupnju. Jer većina nas kupuje u momentu.

Ako vam kažem da se većina online shoppinga u Hrvatskoj događa upravo s kauča, u razdoblju iza Dnevnika, onda razumijete koliko gubite novca ako nemate optimizirane stranice za mobilni pregled (takve stranice većina gasi odmah) i ako nemate jednostavan način da ljudima uzmete novac. U narodu poznato i kao PayPal plaćanje.

PS. Na PayPalu možete registrirati i Ekesh karticu.

Jeste li vi osoba koja kupi robu u H&M-u, nosi je pa je vrati unutar 28 dana? Zašto to radite?

Postoji čitav niz žena, mahom žena, koje su gore shoppingoholičarke od mene. ja kupim pa patim. Stojim čvrsto iza svojih odluka o lošoj ili nepotrebnoj kupnji. Kupila sam i stan u švicarcima, nitko me nije tjerao. Kao što me nitko nije tjerao da kupim još nešto u Zari i HM-u. Nije me tjerao da  ne isprobam haljinu koju sam kupila napamet, jer ne volim dugačke redove ispred garderobe.

Ali neke moje poznanice, ne usudim se reći frendice jer sad dvojim sviđaju li mi se više ili ne, jednostavno uđu u te silne Zare i HM-ove, potrpaju raznu odjeću u torbu, plate i odu doma. Tamo isprobavaju razne veličine, pa vrate ono što im ne odgovara. I to bi bilo ok da nema ovog što slijedi…One tu odjeću redovno NOSE VANI, nekad čak po nekoliko dana, jer imaju rok od 28 dana da vrate robu u trgovinu, čak i ako su otkinule tagove! Dakle, skinu sve oznake, idu vani, na posao, svuda, daju toj odjeći svoje tjelesne i parfemske mirise, višak kože koji se guli, puder koji se ovlaš skinuo dok su skidale to sa sebe, ruž koji je također ostao. Zatim to 27. dana uredno spakiraju i vrate u trgovinu kao da su se, eto, slučajno zeznule pa sad vraćaju jer nisu vidjele grešku na robi!

Da postoje takvi ljudi saznala sam kad sam kupila jednu bijelu haljinu, došla doma i nažalost vidjela da je uprljana crvenim ružem na tri mjesta. Sitne mrlje koje ne vidite u trgovini, vidite ih kad krenete peglati tu haljinu „koja se ne smije prati na više od 30 stupnjeva“ (jer danas se sva ta silna odjeća mora prati tako da se zapravo ne opere, oh kvaliteto kamo li si nestala) i kad ste vjerojatno već strgali tag. Strgali ste je prije prvog nošenja, prilikom prvog pranja na divnih 30 stupnjeva, što nije uklonilo mrlju.

Najgore je ako ste bacili račun, jer niste u grupi onih koje imaju naviku nešto nositi pa vratiti uz račun. Vama nije ni palo na pamet da to vratite bez da pokušate prvo oprati. Ali ne, vaša poznanica kaže da ste ludi, nećete valjda prati odjeću? MOLIM!? I tako rečenica po rečenica, ja shvatim da postoje žene koje ne peru svoju odjeću, nego svaki mjesec obilaze dućane i vječno „posuđuju“ na 28 dana, dok ne zaprljaju odjeću, pa je vraćaju u trgovine da ih očisti netko drugi, možda neka druga ja koja je dovoljno naivna da vjeruje da tu odjeću koju je kupila nitko nije nosio dalje od garderobe.

I ne bi to uopće bio problem jer odjeću valja oprati nije prvog nošenja. Što sam i učinila. Ali opet se vraćam na rečenicu gore oko famoznih 30 stupnjeva. većinu odjeće jednostavno ne možete oprati na temperaturi višoj od 40 stupnjeva, koja je jedina garancija da će vam otići prljavština poput fekalija. Jer da, na 30 stupnjeva čestice fekalija ne odlaze! Ne odlazi ni tvrdokorne mrlje od ruževa, masnih pudera, kemijskih olovaka itd. Sve ono što nađete na toj odjeći zbog neke osobe koja obilazi dućane s računima i vječito mijenja odjeću. Srećom pa se donje rublje ne može zamijeniti. Barem su vam gaćice na prvom nošenju.

TEST: Možete li mjesec dana kupiti ništa što nije nužnost?

„Dobro, jel’ ti baš svaki mjesec moraš zakucati karticu do nule, da bude ravna crta k’o kad pacijent umre?“, smireno mi je, al ipak osjetno živčano postavio pitanje moj dragi suprug kad sam mu objašnjala kako nemam više love do prvog, jer sam poplaćala sve kredite, račune i kartice i kako sad namjeravam opet peglati kartice jer gotovine više nemam. Nisam mu ni rekla da je nemam od 10.-og u mjesecu, nekako sam uspijevala izdržati još 15 dana jer dam digla lovu s kartice. Sad je pak ostala sama plastika, a tete na placu baš to ne primaju. A baš trebam tamo, ipak je vikend.

„Ima moj suprug pravo,“ nije bila prva misao nakon tog pitanja, već unutarnji živčani slom prikriven usiljenim smiješkom kakav imaju optuženici na sudu. Znaš da si kriv i točka, ali trudiš se to ne otkriti. Promislila sam to kad sam popodne počela kopati po ormaru, ne bi li ga složila za ljeto. Naime, tek sam sada našla vremena, no to je druga tema. Porazno je da sam napunila dva kovčega puno svačega bez kojih u nekom trenutku nisam mogla (onih 5 minuta ludila kada mislite da depresiju ili ljutnju možete riješiti samo tako da se nagradite prvom lijepom stvari na koju naiđete), a koje mi nikad nisu zatrebale u realnosti. Da, super je da imam haljinu za vjenčanja. Kupila sam je na preludom sniženju, sad se sjećam, ali trenutno nisam pozvana na nijedno vjenčanje i vjerojatno tako skoro ni neću, osim ako se netko oko mene baš ne odluči rastaviti i opet oženiti. Svi su se nekako smjestili, a ovi koji nisu imaju još fore par godina. Imam i gornji broj trenirke broj 34, iako nosim 38. To sam kupila u fizičkoj trgovini, na rasprodaji, kad sam pomislila valjda da ću se SMANJITI, jer i da smršavim još 10 kila ne bi mogla nositi 34 zbog svoje konstitucije tijela. ne znam što sam mislila, osim da je super ulov. Znate već kako to ide, zato imamo te silne minuse po karticama i tekućima.

Neću više nabrajati što sam krivo napravila. Reći ću vam što sam dobro napravila. Presjekla sam kreditne kartice u drama stilu i rekla samoj sebi „Mjesec dana nećeš kupiti ništa što nije nužno, a nužnost za stvari koje nisu hrana provjeri sa suprugom.“ Potom sam to isto rekla mužu. Pao je dogovor da mi on da da preživim s mojim troškovima do iduće plaće, jer kad prekineš začarani krug trošim na kartici-plaćam karticu-trošim na kartici, prvi mjesec kad više ne trošiš na kartici, a ipak si platila sve račune, treba nekako preživjeti.

Sljedeći mjesec neću koristiti nikakve kartice. Prerezala sam ih ionako. Hranu i sve osnove kupovat ću gotovinom, to će me naučiti kontroli da ne bude ono „ma lako ćemo na to misliti kad dođe plaća“.

Razgovori su tekli otprilike ovako:
Ja:  „Je li krema za sunčanje potrebna?“

On: „Jest, ljeto je i nećemo valjda izgoriti na plaži.“

Ja: „Je li dezodorans potreban?“

On: „I pasta za zube, molim te.“

Ja: „Benzin za na posao?“

On: „Naravno, putne troškove ionako dobiješ.“

Nekad smo se smijali, jer sam namjerno davala glupa pitanja, misleći da ću ga slomiti i da će reći „Ok, trebaju ti kartice!!“. Ali surađivao je.

I, kako je prošlo?

Bilo je grozno. Navike ostanu, lova ne ostane.

Mjesec dana sam gledala jeftine krpice po internetu, sniženja na knjige („Čitaj stare, imaš punu policu nepročitanih!“), novine i časopise za plažu „Imaš internet. Ili uzmi stare časopise od lani, sve ti isto piše za ljetnu sezonu“ ), modne dodatke koji su kao odjednom svi bili na popustu („Ako se baš nečeg sjetiš za mjesec dana da ti je ostalo u pamćenju kao super stvar, kupit ću ti je ja.“), in-app kupnje za svoje omiljene aplikacije, itd… Nakon mjesec dana bila sam u suzama. Nisam uopće znala gdje je otišla sva ta gotovina od plaće koja je ostala nakon plaćanja kredita i računa. Nije da sam superbogataš pa da ne znam s koliko raspolažem, al’ baš s TOLIKO MALO?

Jedino me razveselio izvod na kreditnim karticama: „Nema fakturiranih troškova.“

Međutim, nedostaje mi to peglanje kartice, nedostaje mi da znam gdje je otišla lova. Uzet ću si Ekesh Visa prepaid karticu i probat se tako iskontrolirati. Funkcionira i kao keš i kao kartica, a možeš pratiti troškove u aplikaciji.  Kad budem znala što je to kod mene tzv. „papilova“, valjda ću onaj mjesec iza biti pametnija.

Razlozi zašto nosimo samo 20 % odjeće iz svog ormara

„Istraživanje tvrtke P&G provedeno u zemljama srednje i istočne Europe, pokazalo kako 67% žena u prosjeku kupuje do 20 novih odjevnih predmeta godišnje, dok samo 1% ne kupi niti jedan komad odjeće godišnje. A od sve odjeće koju kupe, uglavnom nose svega 20% dok ostatak živi život na vješalici.“

Članku me privukao naslov koji je tvrdio kako većina ljudi nosi samo 20% odjeće iz svog ormara. Brzinski sam u mislima preletjela svoj ormar, i onaj ljetni i onaj zimski (zapravo uvijek isti, samo se smjenjuju na relaciji kutija-ormar), i sama sebi pred ekranom klimnula. Istina je.  Osjećala sam se malo glupo jer sam potrošila hrpu novca na nešto što ne nosim. Barem ne stalno. Pomislila sam na srebrnu haljinu kupljenu u Parizu, na drugu zlatnu iz Londona, na nekoliko njih kupljenih u kineskim online shopovima. Sve su imale svoj razlog nenošenja. I nebacanja/neprodavanja. Iako živim s mužem koji poludi što ja stalno nešto bacam, poklanjam, prodajem, zapravo imam previše stvari. Stvorila sam to iluziju sebi i njemu da se stalno i neumorno rješavam viška stvari kući (a to stvarno i radim, no očito ne dovoljno), a zapravo izgleda samo radim prostor za neke nove stvari.

Prodala sam onu crnu haljinu. Ionako je bila preobična.

Ali kako prodati ovu srebrnu iz Pariza, k tome je još i markirana? Ja nemam pun ormar markiranih stvari, a ona me podsjeća da sam jednom uspjela kupiti nešto izvan svoje kupovne moći. I tada sam si bila važna. I prelijepa u toj haljini. Svi su je vidjeli. Jednom. To je jedna od onih haljina koju zapamte i koju ne možeš tako skoro ponovo odjenuti. Koja je u 99% prigoda presvečana, a opet nije za vjenčanja. Zapravo je nemam gdje nositi, a žao mi ju je prodati u bescijenje jer tako ide rabljena roba. „Previše sam ja ovo platila da bih jeftino dala“ logika rezultat je što haljina čami čekajući već sedam godina.

Ova zlatna mi je toliko lijepa da je čuvam za kćer koju nisam još ni rodila. Jer će, eto, 20 godina proći samo tako i moja kćer će sigurno pitati gdje mi je ta haljina i neće mi zamjeriti što sam je prodala, kao ja koja sam patila jer nije više bilo haljina i pulovera koje je moja majka nosila na slikama tamo 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Moje frustracije liječim ovo proaktivnošću, sejvanjem nečeg za to postoji iznimna mala mogućnost da će se iskoristiti u toj prilici. Možda budem imala sina, ako budem imala kćer, možda će imati drugi ukus, bit će viša ili niža, tanja ili deblja. Na kraju krajeva, moja kćer, ako je budem ikada imala, živjet će u ovom svijetu hiperprodukcije i hiperpotrošnje, gdje se stvari nose i troše u jednom danu i teško je zamisliti da će patiti baš za tom jednom haljinom iz prošlosti. Do tad će već izumiti nešto da prepoznaje odjeću s fotografija i u 3D-u ti je isprintaju doma. Moći će imati istu takvu, samo novu!

Kineske haljine zovem sve haljine koje su mi prekratke. Jer sam ih naručila iz webshopova na kojima su te haljine do koljena kineskim modelima, a meni dođu cajkasti minjaci doma. Lijepe haljine koje nisu upotrebljive ako imaš nešto morala, a posebno nešto godina. Bile su jeftine i baš mi je žao što se nisam izvukla s nekom super haljinom za malen novac. Zapravo sam ljuta jer nemam gdje kupiti takvu haljinu za 100 kuna osim na tom istom webshopu, a ni veličina iznad ne pomaže jer razlika u duljinama između S, M i L je uglavnom 1 centimetar! „Ne želim ovo jeftino prodati pa da netko izgleda svjetski za 50 kuna, a ja ne mogu ni za 100“ logika. Najgora sebičnost u maniri „ako ne mogu ja, što bi ti mogao.“ K tome da ne možeš naplatiti čitavu cijenu iako nisi nosio taj komad odjeće, samo zato jer si druga ruka. Za 50 kuna mi se ni ne da zezati s oglašavanjem, dogovaranjem, pakiranjem i slanjem, pa čekam da mi dođe ludi moment gdje ću to sve zapakirati i odnijeti u prvi dom ili ću s frendicama organizirati neki buvljak, kao nekad prije. Znamo to raditi prije ljeta, iskopamo što sve imamo u ormarima i prodajemo po 20-100 kuna na nekom buvljaku. Zna se zaraditi i po 1000 kuna u par sati. Treba samo onda pokušati ne napuniti ormar novim, nepotrebnim stvarima.

Prodajte ili darujte stvari iz svog ormara. A kupujte Ekesh karticom, koja će vas limitirati nakon 250, 500 ili 1000 kuna. Vjerujte mi, za taj novac možete kupiti divne stvari.

„Gdje si to kupila?“ Reći ili ne?

Ubodeš neki super komad odjeće, nakita ili pak torbu, sva sretna jer si super prošla, jer si to kupila na nekom stranom webu i jer neće pola grada imati isti takav komad…i onda naletiš na pitanje „Gdje si to kupila?“ Ne na ono retoričko pitanje koje mnogi postavljaju hineći zainteresiranost i volju da kupe nešto slično tako lijepo, na što odgovoriš „Na internetu!“, nego smireno pitanje kolegice s posla koje dolazi uz proširenje u obliku „Pošalješ mi link na taj web shop?“

Praviti se blesava ili ne? Reći kako se više ne možeš sjetiti gdje si nešto kupio je obična laž, jer na mailu imaš sve potvrde kupnje. Izvlačiti se na bilo koji način je preloše, ali ti je loše i od pomisli da ćete imati isti komad odjeće, sad ili u budućnosti. Vjerojatno kolegica neće kupiti baš to isto što si ti kupila, no za mjesec-dva možda kupite istu stvar, ne znajući da ste obavile identičnu kupnju….

Ne budite škrci, dijelite informacije. Podijelite link na svoje dobre „ubode“, uz blagu napomenu kroz smiješak „Ako te vidim u istoj haljini, razgovarat ćemo“ čisto da shvati da to isto ne smije kupiti. A kasnije? Svatko ima pravo kupiti ono što želi i voli, a vjerojatnost da ćete kupiti baš identičan predmet je zaista malena. Možete imati isti ukus, ali shopping je stvar momentuma – moraš na to naletjeti, mora ti se u tom trenutku to svidjeti, moraš imati novca, a oni moraju imati tvoj broj. Sjetite se samo svojih dugotrajnih potraga za nekim modelom jer „nije bilo broja.“ Trgovci uglavnom ne naručuju 1000 komada istog predmeta, i osim ako se ne radi o Zari i H&M-u, puno toga nećete uspjeti kupiti jer će se rasprodati. Čak i ova dva spomenuta dućana neke stvari rasprodaju odmah i više ne naručuju.

Ako ste s nekim jako bliski, tim više je dobro da podijelite informaciju, no tada možete i zamoliti da vam se ta osoba pohvali kada nešto kupi i pokaže vam ili direktnije reći „Javi ako kupiš nešto što bih i ja nosila, da ne budemo baš identične u uredu/na vjenčanju/nekoj trećoj lokaciji“.

Evo, ja sam kupila odlične jeftine cipele preko http://jessyss.hr i još slađu haljinicu preko http://www.modatak.net, sve zajedno ispod 400 kuna. Dijelim s vama iako mi nisu platili niti reklamu, niti bih željela da svi kupite isto, no vodim se onom „Ja bih voljela da meni netko kaže gdje mogu jeftino, a slatko kupovati“ pa se tako i ponašam. Uostalom, neće baš sve isto iskombinirati kao ja, tu sam definitivno sigurno da sam jedinstvena!

Mrzim shopping, ali on me čini sretnom. Lastane, jesam li bipolarna?

Kažu da je shopping trenutni lijek za nervozu i depresiju, a zatim postane dugoročni uzrok nervoze i depresije. Lud si k’o šiba nakon radnog tjedna u kojem nisi stigla pošteno ni do WC-a od količine posla i usputni odlazak do Kozma po sitnicu se pretvori u shopping od 1500 kuna. Jer ti je napokon lijepo. U miru gledaš mirišljave kremice, slatke ambalaže koje ti obećavaju čuda, nitko te ne davi s pitanjima (jer većina  trgovina odavno nema osoblje koje te prati okolo samo da te pita što gledaš) i malo po malo natrpaš svega u mala kolica. Jer se želiš nagraditi nakon svega što si prošla, jer je minus na kartici još kako-tako podnošljiv, jer jednostavno sad nemaš opet vremena i energije se živcirati.

Dođeš doma, otvoriš poštanski sandučić i dočeka te izvadak iz računa koji i bez uporabe caps locka vrišti da si u banani i da se malo smiriš sa shoppingom. Trebaš odmah platiti iznos koji je pola tvoje plaće, i to samo za otplatu mjesečnog iznosa. Minus je, dakako, još veći, sad plaćaš samo obvezu i kamate! Ako nisi pijan ili zaljubljen, u tom trenutku ti opet skoči tlak i nervoza proključa kroz žile, toliko da te ne bi spasilo ni da čitavu onu kremu koju si upravo kupila u Kozmu odjednom cijelu namažeš na sebe. Normabel se kupuje u jednoj drugoj vrsti trgovačkog objekta. „Zašto ne postoji u ovoj kremi, baš mi to sad treba!?“

Teško je kontrolirati nagone, teško je odoljeti uvijek svemu, teško je biti jak i ne podleći nervozi, najteže je pronaći pravi lijek, katalizator te nervoze. Kažu „Kopaj vrt i smirit ćeš se“, ali ja vrta nemam. Kažu „Izađi s frendicama na piće“, ali moje su frendice ne dežuraju da odu sa mnom na piće čim se ja iznerviram. Sama da pijem, ne pada mi na pamet. Što da radi žensko na pragu 30-ih godina sa stalnim prihodima i još stalnijom nervozom na poslu? Davanje otkaza je hrabar, ali sulud prijedlog. Nemam pozadinu u obliku roditelja ili bogatog muža, imam samo svoju pozadinu koja svako jutro u 9 mora sjesti na stolac u jednom uredu.

Ponekad se osjećam pankerski pa idem zeznuti šefa. Pa odem na Internet i surfam. Onda naletim na neki oglas baš za mene (dobri su ti ljudi koji rade digitalni marketing) i sljedećih sat vremena kupujem jeftine krpice. „Hej, cipele za samo 149 kuna, „kažem kolegici i zeznem i nju jer sam joj poslala link na webshop. Nakon kupnje dva para (jer, hej, cijena je odlična, imaju moj broj i to u dvije boje), shvatim da sam zeznula samo sebe, ne šefa. Odmorila sam se samo da mogu nastaviti kvalitetnije raditi, no tijekom odmora sam potrošila ono što ću sada zaraditi. To je ta kvaka 22, ili koji god već jest broj, za čiju se ručku hvatamo mnogi koji ne radimo u hladovini državne administracije, tješeći se da smo ipak malo zeznuli sustav, dok smo zapravo zeznuli sebe.

Valjalo bi nekako stati dugovima na kraj. Ubiti minus, ubiti revolving kartice. Prerezati sve i živjeti s onim što imaš. Stoga sve više razmišljam o drastičnom dizanju pozdrava kreditnim karticama. Za online kupnju ću uzeti ekesh Visa Poklon karticu, ako mi baš zatreba kartica za neku kupnju. Ima na sebi limit. Koji je meni strahovito potreban. Vjerujem da i mnogima među vama koji ovo čitate.

Financijski problem zvan „Ne treba mi ovo sada, ali znam da će mi trebati ubuduće“

Siječanj 2015. je baš dobro počeo- nešto većom plaćom!

Moja prijateljica je odmah zaključila kako je to BONUS i kako će se ona sad POČASTITI NEČIM u to ime. Zgodno je u vrijeme dolaska plaće bila na bolovanju, jer ima vrtićku djecu, a mislim da svi koji imate klince znate koliko ste često bolesni zbog nečeg što je dijete „pokupilo“ u bolnici. Leži tako ona na kauču, s viškom vremena, ali i viškom novca, i što da radi kad su se spojila dva najbolja svijeta: vrijeme i novac!?

 „Klik, klik, klik, svega ima na popustu, klik, klik, klik, ma dobro ne treba mi ovo sada, li znam da će mi trebati ubuduće, klik, klik, klik, i ako prijeđem limit koji sam postavila jer se plaća jedan shipping pa se isplati probiti granicu za par dolara, klik, klik, klik. Nakliketala se dolar po dolar i završila sa 120 dolara. Ajd dobro, tu sam uračunala i suprugov rast plaće u siječnju pa je ok.“

U četvrtak 15. siječnja ujutro, dok je ona bolesna kliketala (namjerno se izražavam ovako i izbjegavam „kliktala“, jer je kliketanje dosadnije i ponešto gluplje u internetskoj semantici) po internetu da potroši svoj bonus, njezina je banka već to učinila za nju – preko rate kredite za stan. U Švicarcima. Franak je preko noći narastao gotovo za 30%. I uzeo ljudima sve te siječanjske bonuse ako su ih uopće i dobili.

Općenito se tako dogodi, da kad zaradiš nešto više novca ili ga neočekivano dobiješ, da se odjednom pokvari auto, bojler, pukne cijev ispod sudopera, pukne zub ili bilo što što ASAP izbije sve vaše planove s tim novim novcem. Ima nas nekih koji „za dišpet“ neće popustiti, neće se predati problemu pa kupe to što su planirani, eto tako in-your- face problemu jedan, i onda odu u minus da poprave auto, bojler ili zub. Na trenutak im se učini da su pobijedili, jer imaju oboje, no već na sljedećem izvješću iz banke kreće razmišljanje „Zašto ja nikako ne mogu iz dugova?“.

Jer si kupovao bez potrebe, jer si kupovao i kad si znao da ne možeš kupovati, jer većinu stvari ne možeš kontrolirati i onda se tvoj račun pokvari iznenadnim troškom, jer jer jer.

Ne krivite sebe za ono što ste već napravili, stvarno nema smisla. Uživajte u onom što ste kupili kad ste već zbog toga u minusu. Ali neka vam to bude lekcija, pobijedite sami sebe u sljedećem izazovu „Kupiti ili ne“ ako imate financijskih problema.

I nađite pomagače pomoću kojih ćete se kontrolirati. Ako treba, prerežite kreditne kartice i obrišite kartice s PayPala. Sigurno će vas to spriječiti u nizu klikanja po onom „Jeftino je, kupit ću“ principu koji je savršeno komplementaran opravdanju „Ne treba mi ovo sada, ali znam da će mi trebati ubuduće.“

Ako mislite da stvarno trebate karticu za shopping, za slučajeve hitnosti, kupite Visa Ekesh Poklon karticu s unaprijed zadanim limitima od 250,500 ili 1000 kn i vjerujte, lakše ćete se kontrolirati.

Ekesh karticu možete trošiti na bilo kojem prodajnom mjestu koje prima Visa karticu (dakle, svuda osim na placu), a kupite je na kiosku Tiska (dakle, svuda). Stvorena je da nas dovede u red.:)

Zašto trošimo iznad vlastitih mogućnosti?

Zaradiš jednu plaću, a potrošiš jednu i deset posto od sljedeće. I prvi mjesec ti ništa ne bude. Nitko ne zvoni na vrata, nitko ne pita da vratiš taj dug. Onda potrošiš dvadeset posto od sljedeće. Trideset. Četrdeset. Pedeset. I sve u redu. Puste te tako još par rundi da odigraš, da “uhvatiš ruku” i dobiješ osjećaj moći kad kupiš nešto što si zapravo ne možeš priuštiti, jer moćno je kad si pred zidom ograničene plaće, a ti kao akcijski junak preskočiš taj zid svojom kreditnom karticom i osvajaš i osvajaš. Posebno ako potežeš revolveraški revolving karticu, koja nudi osjećaj slobode. Ne shvaćaš još da su ti u banci dali Trojanskog konja i potpuno te svladali.
A onda stigne Dan D, važniji za tvoj život od iskrcavanja na Normandiju. I to usred tvog pohoda na najvažniji proizvod na internetu. “Plaćanje nije uspjelo.”
“Kakvo mrtvo plaćanje nije uspjelo?” naljutiš se na tipkovnicu i opet sve poklikaš da ispraviš tu groznu rečenicu na ekranu pred sobom. A ekran uzvrati “Plaćanje nije uspjelo.”
Ništa ti nije jasno jer je još jutros sve uspjelo. “Nešto im ne radi” zaključak odgađa brutalnost do sutra, kada ti šamarčinu zvizne i tisak. Ugledaš “Prekoračenje odobrenog duga” združenog s vojskom Hitnoplaćenika i jučerašnja situacija s glupim internetom odjednom postaje bistra k’o Jadransko more. Došao si do novog zida. Preskakao si preskakao sve zidiće i zidove uz pomoć prijatelja Amexa, prijateljice Vise, gospođe Diners ili pak gospodina Mastercarda. A sad ti isti prijatelji traže lovu nazad i odjednom se ne čine više veseli kao na svojim reklamama, već kao da prijete. Kao da si počinio smrtni grijeh duga i da ćeš na dugogodišnje ropstvo. Čekaj, pa i hoću. Uz dobro vladanje izbjeći ćeš zatvor, ali robovat ćeš prijateljima s maskom kamatara.
Počet ćeš se znojiti, smišljati kako da upoznaš nove prijatelje i raditi kombinacije za koje nisi ni znao da si ranije sposoban. To je taj ljudski nagon za preživljavanjem. Posebno na Balkanu, gdje se oduvijek kombiniralo ne bi li se preživjelo.
Koliko god kombinirao, četiri Jahača karticolipse pratit će te u stopu. Pa nisi ti prvi kauboj koji mi ih nadmudrio. Pratit će te u poštanskim pretincima, slati poruke i pozive i nastojati da ti srce kuca brzo kao kao Hrvatska igra na Svjetskom prvenstvu. Nadaš se dobrom, ali znaš da nećeš pobijediti.
Pogledaš sve te cipele, elektroniku, ormare i igračke koje si kupio, a koje danas i ne voliš toliko kao onaj trenutak kad si ih ugledao prvi put, i pitat ćeš “Što je meni ovo trebalo?”, kao što se pita nesretno oženjen čovjek koji shvati da je nasamaren ušao u brak.
Sve što ti ostaje je da priznaš grešku, kreneš rješavati stvari i shvatiš da takve igre nisu za tebe. Za nekog jesu, baš kao što je jedna žena dobra jednom, a drugom nije. Za tebe je ona koju možeš  tolerirati i koja se zna kontrolirati. Nešto poput prepaid kartice. Znaš s čim možeš računati, i srce je mirno u takvoj sigurnosti.
Ako ste u bilo kakvom paklu, vrijeme je da ohladite.
Rashladite se financijski Visa ekesh Poklon karticom. Poklonite sebi mir.

Troši na druge i budi sretan čovjek

Kažu da je ljubav jedina stvar koja se umnožava ako se dijeli. A ja kažem da mnoge stvari koje čovjek dijeli umnožavaju ljubav.

Mantra mnogih life coucheva (nisu to životni kaučevi, kako im se vole rugati, već stručnjaci za bolji život) jest da sreća nije u novcima, nego u kvaliteti naših odnosa s drugim ljudima. Ti odnosi određuju jesmo li sretni ili ne. Upravo iz tog razloga neke siromašnije zemlje imaju veći indeks sreće od daleko naprednijih i bogatijih zemalja, samo zato jer drugačije percipiraju sreću, jer drugačije žive. A to je u zajednici. Gdje misle i vode brigu jedni o drugima.

Gotovo sve što čovjek radi, a što poboljšava odnose s drugim ljudima, čini čovjeka sretnim. Čak i potrošnja novca. Ne treba tu previše mudrovati, kad su to već dokazala brojna istraživanja poput ovog.

Zašto trošenje novca na druge ljude pridonosi psihičkom zdravlju osobe?

Prvo, trošenje novca na druge ljude oko nas pozitivno utječe na odnose s ljudima, a kvalitetne veze s drugima itekako su važne za psihičko stanje pojedinca. Mi smo socijalne osobe, stvorene da budemo u interakciji s drugima, a ako to izostane, nastupaju brojna stanja, među kojima je i teška depresija. Jednostavno, čovjek prirodno teži tome da bude prihvaćen. A drugi bolje prihvaćaju one koji su široka srca i još šire ruke, od osoba koje misle samo na sebe. Uostalom, zar biste se i vi družili s nekim sebičnim i po pitanju dijeljenja emocija i materijalnih stvari? Naravno da se privrženost ne kupuje novcem, barem ne bi tako trebalo biti, no iznenadni trenuci pažnje iskazani kroz poklon koji primatelju mnogo znače pojačat će vezu između darivatelja i primatelja. Primjerice, ako vaš prijatelj, poput mog, skuplja sve stripove Mr.No u hrvatskom izdanju s debelim koricama, a nedostaje mu samo onaj 64. broj koji se rasprodao i ne može ga pronaći niti za kupiti, zar ne bi cijenio činjenicu što ste se vi potrudili kupiti mu baš taj primjerak za njega? Čak i ako nije Božić ili rođendan? Trošak da nekog razveselite najviše na svijetu može zaista biti ispod 200 kuna. Nekad se radi o o 20 kuna.

Upravo manji pokloni, ali češći, produbit će vaš odnos s drugima. Jer su često spontani, i često neponovljivi. Ako je vaš prijatelj slabijeg imovinskog stanja, možete mu ponuditi novac kao pomoć. Možda će mu biti neugodno. Ali neće mu biti neugodno ako se potrudite oko njega, počastite ga iznenada kartom za koncert, proslijedite oglase za posao ili mu pomognete na bilo koji drugi način koji mu neće direktno implicirati „ti nemaš novca.“ Manji pokloni su manje obvezujući, a obveza je često nešto neugodno u odnosima između ljudi.

Ako lažete koliko kupujete, dobrodošli u klub shoppingoholičara. Dozvolite da vas izliječimo.

Prije nego se bolje upoznamo, postavit ću vam jedno pitanje: koliko ste puta ovog mjeseca nekom lagali koliko zapravo kupujete? Ne morate odgovoriti na glas, dovoljno je da osvijestite što radite i da sebi priznate kako imate problem, baš kao i ja: Ja sam shoppingoholičarka, na liječenju.

Nema puno toga goreg od života u dugu i čekanja da se dug otplati ili barem smanji za onoliko koliko nam opet treba da dug bude do svih ograničenja. Kartičarske kuće daju nam po 20-30 tisuća minusa, banke odobravaju minuse čim imaš stalan posao pa on nekako naraste na istih tih 30 tisuća, pa te onda zovu da bi ti smanjili minus dok istovremeno kartičarska kuća šalje opomenu jer ste i dalje u dugu, koji je čak prešao dozvoljeni limit i imate rok od „odmah sada“ da ga platite.

Prvi put kad dobijete opomenu, srce vam ne prestaje tući dugo, dugo. Pronalazite načine da ipak skrpate za ratu mjesečne otplate ako ste na revolving kartici ili od nekoga posuđujete lovu da vratite cijeli iznos na kreditnoj kartici, uspijevate izvesti salto i smiriti srce do idućeg mjeseca. Možda još tako uspješno izvršite salto koji mjesec, no vjerojatnost da ćete nakon šest mjeseci opomena tek hladno pogledati u pismo vaše banke ili kartičarske kuće je ogromna. naviknut ćete se da živite u dugu i nakon prvog preživljenog mjeseca u kojem nećete namiriti sve dužničke potrebe, shvatit ćete da još niste u zatvoru i da možete „kombinirati“.

Većina ovisnika se jednostavno navikne na stalnu potrebu i na stalno zadovoljanvanje potrebe, čisto toliko da „diler“ ostane miran. To što se tješimo da nismo ovisni o drogama, a pritom se uvaljujemo u dugove na karticama i po tekućem računu zbog stvari koje nam nisu prijeko potrebne poput hrane ili školskih knjiga, nije neka sreća. Na život u dugu čovjek se može naviknuti, kao što se navikne na mnoga stanja. No život u dugu znači i stalnu anksioznost, život u stalnom očekivanju i razmišljanju hoćemo li idući put biti dovoljno sretni da pokrpamo dugove, znači nesigurnost i vrlo vjerojatno besane noći, ma koliko se mi na našoj svjesnoj razini „pomirili da para nemamo.“ Slični simptomi kao kod ovisnika, gdje negiranje stanja i kemijske reakcije u našem tijelu koje se opiru tom negiranju, dovode život do (kontroliranog) kaosa.

„Para nema,“ jednostavna je rečenica koju izgovaraju svi i posvuda posljednjih šest godina recesije. I kad shvatiš da je rečenica točna i da ima i gorih ljudi oko tebe, sa znatno manje novca, onda ti tvoj dug na svjesnoj razini postane „u redu“, kategorija nečeg s čim možeš živjeti jer je, eto, situacija takva, a i drugi su u sličnim situacijama. No jesu li svi krivi jednako za svoje dugove? Ili ste vi možda otišli na dva putovanja previše, kupili pet pari cipela previše na onoj odličnoj akciji na net-a-porteru i uglavnom jeli po restoranima, jer se „ne isplati kuhati za dvoje“?

Zgodno je voditi evidenciju vlastitih financija, čisto da vidite na što trošite. Ponekad nam se sitnice nakupe toliko da postanu hrpa preko koje padamo, a mi tu hrpu ne vidimo. Koliko potrošite na online igre, dok se malo zezate sami ili s djecom? Koliko puta jednim klikom kupite časopise, knjige i odjeću na raznim servisima na kojima ste već registrirali karticu ili imaju Paypal plaćanje koje vi, naravno, imate aktivirano?

Ako ste se prepoznali u gornjim recima, pratite me i dalje, na blogu na ekesh.com stranici, gdje ću vas od listopada učiti kako kupovati, i usput kontrolirati svoje financije.